Ruksak (pun) kulture: isplati li se prijaviti?
Razmišljate li o prijavi na Ruksak (pun) kulture? Javni poziv Ministarstva kulture i medija za 2027. otvoren je do 12. studenoga u 17 sati. To je nacionalni program koji Ministarstvo kulture i medija provodi kako bi djecu i mlade, osobito u dislociranim i prometno slabije povezanim područjima Republike Hrvatske, potaknulo na razumijevanje i usvajanje umjetnosti i kulture. Od pokretanja 2013. do kraja 2025. u programu je sudjelovalo gotovo 100.000 djece i mladih, a za provedbu je izdvojeno više od 3,6 milijuna eura.
Prijaviti se mogu samostalni umjetnici, umjetničke organizacije, ustanove, udruge i drugi koji djeluju u kulturi, s programima izvedbenih i vizualnih umjetnosti, filma, književnosti i baštine, s time da program mora odgovarati dobi djece i prostoru u koji dolazi. Kazališne i plesne predstave trebaju trajati najviše 60 minuta, biti izvedive u školama i vrtićima te imati jednostavne, prenosive rekvizite. Nakon izvedbe slijedi radionica u kojoj djeca aktivno sudjeluju. Prijavitelj mora objasniti i kako odgojitelji i nastavnici mogu nastaviti koristiti ponuđene sadržaje. Dakle, kao umjetnici ne trebamo razmišljati samo o tome što ćemo djeci izvesti, nego i što će i njima i odgojiteljima ostati nakon našeg odlaska.
O dosadašnjim iskustvima provedbe ovog programa razgovarala sam s dvije umjetnice – jednom pionirkom i jednom novakinjom. Larisa Lipovac Navojec s Plesnim centrom TALA u programu je od njegova pokretanja 2013. godine. Nataša Klarić Bonacci, koja glazbene radionice provodi s Vidom Manestar, ove se godine prijavila prvi put. Nesebično su podijelile svoja iskustva o osmišljavanju programa, organizaciji gostovanja i financiranju provedbe. Kroz razgovor s njima postalo mi je jasnije tko je idealan prijavitelj za Ruksak, no do toga ću doći na kraju.
Ništa bez jasne ideje
Plesni centar TALA, koji su pokrenule Larisa Lipovac Navojec i Tamara Curić, tijekom svojih 26 godina djelovanja snažno je utjecao na pozicioniranje suvremenog plesa u Hrvatskoj. U Ruksaku sudjeluje od 2013. Zanimalo me prilagođava li TALA već postojeće predstave natječaju. Larisa odgovara da je zapravo obrnuto: njihove predstave za djecu od početka odgovaraju onome što Ruksak traži. “Što se tiče kazališta za djecu i mlade, nikad nas nije zanimala klasična kazališna kutija”, kaže. “Uvijek volimo pristupati predstavama na način da su mobilne, jednostavne, pokretne, rastvorene prema publici, da uključuju ljude koji gledaju predstavu, da se mogu igrati i u kazalištu i na igralištu i u učionici i u foajeu škole, i da isto tako budu edukativnog karaktera.” TALA na radionicama koje održava nakon predstave razrađuje igre i principe iz predstave kako bi ih pedagozi mogli prenijeti u svoj svakodnevni rad. “Koliko god suvremeni ples za djecu bio nekima apstraktan, mi ga kroz naše predstave približavamo i djeci i tetama, i stvarno uspijevamo u tome.”
Nataša Klarić Bonacci i Vida Manestar prvi su put ušle u Ruksak s radionicom Glazba svijeta u mojim rukama. Dugogodišnje su voditeljice programa za rani glazbeni razvoj Suzin Music Together. Vida je glazbena pedagoginja i organizatorica, poznata i kao prateći vokal sastava Elemental, a Nataša ima srednjoškolsko glazbeno obrazovanje i dugogodišnje iskustvo rada u muzikoterapiji s djecom. Prijavile su se kako bi djeci koja možda nikad neće pohađati takav program omogućile da pjevaju, sviraju, kreću se i suoblikuju glazbenu igru. Nataša ističe da tijek njihovih radionica nije moguće potpuno predvidjeti jer se dječje ideje i doživljaji uključuju u stvaranje aktivnosti. Tada, kaže, nastaju “prava mala čuda”. Želja im je programom potaknuti i odgojitelje da glazbene aktivnosti redovito uključuju u svoj rad.
Kako izgleda provedba u praksi?
Kako im je prošla prva godina prijave i provedbe? Nataša kaže da su upute bile jasne, prijavnica razumljiva, a komunikacija s Ministarstvom izvrsna. Pohvaljuje sastanke putem Zooma i brze odgovore na sve upite – nijednog se trenutka nije osjećala nesigurno. Od obavijesti o odobrenju do prvog gostovanja imale su dva mjeseca. Budući da su već pri prijavi imale razrađen koncept, vremena im je bilo dovoljno. Uz glazbeni kovčeg vodile su djecu na zamišljeno putovanje svijetom, uz pjesme, plesove i instrumente različitih kultura. Program su podijelile na radionicu za najviše dvadesetero djece i koncertni dio za veću skupinu.
Larisa, međutim, upozorava na dio posla koji izvana nije vidljiv. Ministarstvo propisuje iznose naknada za izvedbe, radionice i putne troškove. Izvođačima dostavlja popis ustanova i daje zeleno svjetlo za kontakte, ali dogovaranje izvedbi pada na samu organizaciju, odnosno njezina producenta. Rokovi znaju biti tijesni zbog školskih praznika, a predstava zahtijeva koordinaciju cijele ekipe. “Moglo bi se malo i povisiti taj cjelokupni trošak, da i samim organizacijama ostaje nešto, jer ipak treba potrošiti telefone, dogovoriti to s ljudima, nazivati hotele ako se spava, dogovoriti prijevoz, možda treba i predstavu obnoviti, neka dodatna proba, ovisno o prostoru gdje igrate i tako dalje. Nije to malo.” No, neovisno o financijskim uvjetima, Larisa posebno ističe vrijednost susreta s publikom: “Ta djeca nekad možda po prvi put gledaju predstavu – taj segment jednostavno ne mogu zamijeniti nikakvi novci.”
Velik dio uspjeha ovisi o ljudima u ustanovi. Larisa ističe važnost angažirane odgojiteljice, učiteljice, knjižničarke ili ravnateljice koja želi umjetnost uključiti u rad s djecom. Ondje gdje je interes stvaran, odgojitelji nastoje u svakodnevnom radu primijeniti ono što su upoznali kroz predstave i radionice. No ne reagiraju svi jednako – Larisa spominje i odgojiteljice koje tijekom izvedbe tipkaju na mobitelu. Čak i njih se potrude aktivno uključiti u predstavu, što, prema njezinu iskustvu, mijenja njihov doživljaj izvedbe.
Nataša je primijetila da se djeca slobodnije prepuštaju glazbenoj igri nego odrasli. Odgojitelje znaju kočiti uvjerenja da nisu dovoljno muzikalni ili da ne znaju pjevati. Djeca takvih kočnica uglavnom nemaju. I zato je važno uključiti odrasle koji će sutradan ponovno biti s njima. Ako umjetnici uspješno uključe odgojitelje u sadržaj, prenose im i drukčije metode koje mogu nastaviti primjenjivati u svojem pedagoškom radu.
Prijedlozi i savjeti za kraj
Iz popisa odobrenih programa na mrežnim stranicama Ministarstva možemo saznati tko je dobio sredstva i za koji projekt, ali ne i što program zapravo donosi. Zašto ne bi bili dostupni i kratki opisi? Dobar primjer takve prakse postoji u Zakladi Kultura nova, koja na svojim mrežnim stranicama objavljuje i sažetke financiranih programa. Katalog odobrenih programa Ruksaka s kratkim opisima, dobnim skupinama i kontaktima izvođača pomogao bi školama i vrtićima da umjetnike angažiraju i izvan programa, možda uz potporu grada, općine ili županije. Time bi se povećala vidljivost i dugoročna održivost odabranih sadržaja. I za druge natječaje bilo bi korisno vidjeti ne samo nazive nego i koncepcije odobrenih projekata. Ne zato da prema njima kopiramo neki recept, nego da razumijemo koje sadržaje i pristupe Ministarstvo prepoznaje i prema tome promišljenije razvijamo vlastite ideje.
I, jeste li vi idealni prijavitelj?
Prije nego što otvorite prijavnicu, budite iskreni prema sebi: zašto to želite raditi? Ako je cilj samo odigrati nekoliko dodatnih predstava i zaraditi par honorara više, pogledajte listu odbijenih programa zadnjih nekoliko godina. Ukupni budžet programa je premali, prijavljenih programa je previše, vjerojatno nećete proći, a izgubit ćete dragocjeno vrijeme koje ste mogli uložiti u nešto drugo.